Mačevanje

Mačevanje datira još iz praistorije. Najraniji poznati primjer mačevanja potiče od reljefa pronađenog u hramu Medinat Habu, blizu Luksora, koji je u Egiptu sagradio Ramzes III oko 1190. p. U drevnom Rimu igra mačeva bila je visoko sistematizovan oblik borbe koji su morali naučiti i vojnici i gladijatori. U sljedećem tekstu pokušaćemo da vam dočaramo i približimo mačevanje kao vještinu.

Rana istorija

Nakon pada Rimskog carstva i kroz srednji vijek, obuka mačeva postala je manje sistematična, a borba sa mačevima poprimila je sumnjivu reputaciju, jer su kriminalci sve više koristili oružje za unapređenje svojih nezakonitih potraga. Kao rezultat toga, zajednice su počele da zabranjuju škole mačevanja. Do 15. vijeka širom Evrope formirani su cehovi majstora mačevanja, od kojih je najznačajniji bio Markbruder (Udruženje Svetog Marka iz Levenberga), koje je car Svetog Rimskog carstva Fridrih III 1480. dodijelio patentima.

Metode koje su  podučavali cehovi bile su pomalo grube i uključivale su rvačke poteze. Cehovi su ljubomorno čuvali svoje tajne poteze kako bi mogli da iskoriste i neočekivano da pobjede neprijatelja.Mačevanje je u Engleskoj prvi podržao Henri VIII, koji je, negdje prije 1540. godine, dodijelio patentne pisma nekolicini majstora mačevanja koja su im omogućavala da tamo predaju. Rani engleski stil borbe sa mačem i kopčom, na kraju je ustupio mjesto kontinentalnoj evropskoj borbi sa rapirom.

Krajem 16. vijeka, njihovo lakše oružje, rapire i jednostavan, okretan i kontrolisan stil mačevanja, naglašavajući umeće i brzinu, a ne silu, proširili su se širom Evrope. Većina trikova u rvanju je napuštena, iskorak je razvijen i usvojen, a mačevanje se ustalilo kao umjetnost. Dugi rapier je bio lijepo uravnotežen, odličan u napadu i odličan za držanje protivnika na distanci, ali bio je pretežak za sve borbene pokrete. Odbrana u borbi rapirom vršena je pariranjem lijevom rukom koja je bila zaštićena rukavicom ili ogrtačem ili opremljena bodežom. Nasrtaji protivnika često su se izbjegavali saginjanjem ili zaobilaznicom.

Francuska škola mačevanja

U drugoj polovini 17. veka, mač i mačevanje dramatično su se promijenili, promjenom haljine džentlmena. U Francuskoj je dvor Luja KSIV postavio modu svilenih čarapa, pantalona i brokatnih kaputa, koji su zamijenili dublet i crijevo, gornje čizme i ogrtače. Moda je odredila nošenje laganog, kratkog dvorskog mača. Francuski stil uspostavio se širom Evrope kao i italijanski stil ranije. Iako je isprva ismijavan, dvorski mač ubrzo je prepoznat kao idealno lako oružje koje je omogućilo mnoštvo ofanzivnih i odbrambenih pokreta koji bi bili teži sa oružjem. Njegova mala težina dozvoljavala je mač da se koristi sam, bez upotrebe bodeža, ogrtača ili slobodne ruke.

Udarci po protivniku vršeni su samo oštricom mača, odbrana je vršena mačem (odbijanje protivničke oštrice sopstvenim mačem) i nastalo je ono što je danas prepoznato kao moderno mačevanje.U to vrijeme škola mačevanja bila je akademska forma, sa mnogo naglaska na strategiji i formi. Usvojene su konvencije i pravila za podučavanje ovog oblika mačevanja. Pored toga, folija ili mač za vježbanje korišćeni su za stvaranje bezbjednog okruženja za trening. Da bi se još više poboljšala sigurnost, masku su u 18. vijeku dizajnirali majstor mačevanja La Boessiere i proslavljeni duelista Joseph Bologne, chevalier de Saint-Georges.

Dok je mačevanje folijom postajalo sve više stilizovano, dvoboj mačevima je i dalje nastavljen. Složenost mačevanja folijom, kako se vježba u idealnim uslovima škole, uz poštovanje postavljenih pravila i konvencija, proizvela je igru koja je postala umjetnost upijanja interesa. Od ovog trenutka, mačevanje je poprimilo prirodu sporta i po obliku mačeva ovog vremena malo se razlikovalo od modernog mačevanja.

Organizovani sport

Mačevanje je postajalo sve organizovaniji takmičarski sport krajem 19. vijeka. Osnovne konvencije je prvi put sakupio i utvrdio 1880-ih francuski majstor mačevanja Camille Prevost. Zvanično priznata mačevalačka udruženja takođe počinju da se pojavljuju: Američka liga mačevalaca osnovana je 1891. godine, Amatersko mačevalačko udruženje Velike Britanije 1902. godine i Nacionalna federacija udruženja escrime et Salles d’Armes de France 1906. godine. mačevanje u Sjedinjenim Državama bilo je organizovano i u to vreme: Interkolegijalno mačevalačko udruženje održalo je svoje prve mečeve 1894. godine.

Mačevanje za muškarce bilo je dio Olimpijskih igara od njihovog oživljavanja 1896. godine. Ekipno takmičenje u foliji uvedeno je na Igrama 1904. godine, praćeno sabljom i epejom 1908. Početkom 20. vijeka pojavili su se brojni sporovi oko različitih pravila mačevanja. Na Olimpijskim igrama 1912. Francuska je povukla cio svoj tim zbog spora u vezi sa ciljnim područjem za foliju, a Italijani su odbili da se ograde u epejskim događajima zbog odbijenog zahteva za povećanjem dozvoljene dužine oštrice epe.

Kao rezultat, 1913. godine osnovana je Federation Internationale d’Escrime, koja je nakon toga bila upravljačko telo međunarodnog mačevanja za amatere, kako na Olimpijskim igrama, tako i na svjetskim prvenstvima. Od kraja 19. vijeka do poslije Drugog svjetskog rata, takmičenjima u epi i foliji dominirali su Francuzi i Italijani. Nakon toga, kako je mačevanje postalo popularnije širom sveta, sovjetski i mađarski mačevaoci postali su dominantni. Naročito u sabljama, Mađari su dominirali većim delom 20. veka.

Neki odnnajzapaženijih mačevalaca 20. vijeka bili su mađarski sabreista Aladar Gerevich, koji je u šest uzastopnih olimpijskih igara osvojio zlatne medalje, i Italijan Edoardo Mangiarotti, koji je osvojio 13 zlatnih medalja na svjetskom prvenstvu.

1936. električna epiza je usvojena za nadmetanje, eliminišući ponekad netačna opredeljenja zvaničnika mačevanja. Dolazak i presuđivanje pogodaka u potpunosti registruje električni aparat. 1955. godine uvedeno je električno bodovanje za takmičenja u foliji, što je debitovalo na Olimpijskim igrama na Igrama 1956. godine, ali sudije i dalje moraju tumačiti prioritet dolaska pogodaka. Električno bodovanje sablje postalo je deo olimpijskog programa na Igrama 1992. godine. Električni sistem koji se koristi u ograđivanju radi po istom principu kao i zvono na vratima.

Mačeraši nose odjeću od lamea isprepletane bakarnim nitima; lame je osetljiv na električno oružje. U epee-u je celo odijelo osjetljivo, jer je cijelo tijelo meta u toj varijanti mačevanja; u foliji je osjetljiv samo prsluk koji nosi mačevalac; u sablji prsluk i maska su osjetljivi. Kablovi su povezani sa odjećom mačevalaca, oružjem i kutijom za bodovanje. Kada oružje dodirne mačevalac i sa malom količinom pritiska, stvara se krug, a okvir za bodovanje odražava pogodak. U olimpijskom mačevanju, prvi mačevalac koji je zabiljeležio 15 bodova pobjeđuje u borbi.

Pojedinačna ženska folija prvi put je uvrštena na Olimpijske igre 1924, a timsko takmičenje za žene uvedeno je na Igre 1960. Ženski tim i pojedinačne epe imali su olimpijski debi na Igrama 1996. Pojedinačni događaj sablja za žene dodat je na Olimpijskim igrama 2004.godine, a sablja za ženski tim dodat je u Igre 2008.godine, a od 2004. do 2016.godine Olimpijske igre su rotirale dva timska događaja kao rezultat, pošto je Međunarodni olimpijski komitet srazmerno odbio povećati broj medalja u mačevanju.

Oprema

Svi mačevači trebaju jaknu, masku, rukavicu, pantalone ili gaćice, bijele čarape, cipele na ravnom potplatu, kabl za tijelo i oružje za borbu. U sabljama i folijama mačevalaci dodatno zahtevaju kabl za masku i lame od provodljivog materijala koji se nosi preko jakne.

Oružje moderne ograde i varijacije pravila Tri različita oružja imaju različit dizajn i pravila takmičenja. U foliji se hitovi moraju vršiti vrhom oružja i važe samo kada padnu na lamelu ili provodni deo maske za ogradu, koji zajedno prekrivaju trup tijela, prepone i djelove vrata. Na vrhu folije ima dugme osetljivo na pritisak, koje će pritisnuti kada se pritisne 500 grama ili više.

Ako je vrh u kontaktu sa lameom, pogodak je važeći; ako dodirne nepropusnu jaknu ili gaćice, pogodak je „van mete“ i ne računa se. Jednom kada je jedan od mačevalaca postigao pogodak na meti, protivnik ima 300 milisekundi da takođe pogodi prije nego što ga zaključa okvir za bodovanje. Mačevanje se zaustavlja i za pogotke izvan i za cilj, ali dodiri se mogu postići samo pogotkom u metu. Ako oba mačevalaca pogode metu, pravila odstupanja koriste se da bi se utvrdilo ko ima prioritet.

U epee-u, kao i u foliji, pogađa se vrhom, ali, za razliku od folije, ciljno područje je cijelo tijelo. Kada se vrh epeee osetljiv na pritisak pritisne silom većom od 750 grama na bilo koju površinu koja nije povezana sa okvirom za bodovanje, kutija će zabiljeležiti pogodak. Da bi se sprečili da se udarci na kosine (područje ograde) ne broje kao dodiri, kosine su uzemljenom žicom pričvršćene za polje za bodovanje. Nema pogotka van cilja; pogoci na stazama se jednostavno ne registruju. Kada jedan mačevalac postigne pogodak, protivnik ima samo 40 milisekundi da postigne pogodak prije nego što ga zaključa okvir za bodovanje. Ako oba mačevalaca postignu pogotke, obojica dobijaju dodire; nema prvenstva prolaska.

Za razliku od epe i folije, u sablji se može pogoditi bilo kojim dijelom sječiva i nema minimalnog pritiska. Prema tome, sablja se odlikuje rezanjem, a ne potiskivanjem vrha. Sabljari nose lame koji u potpunosti prekriva jaknu, provodljivu rukavicu i masku čija je cijela površina provodljiva. Svaki udarac ovom opremom je važeći dodir. Kada jedan mačevalac postigne pogodak, protivnik ima 170 milisekundi da takođe pogodi prije nego što ga zaključa okvir za bodovanje. Ako oba mačevalaca postignu pogotke, koriste se pravila prvenstva prolaska sablje da bi se utvrdilo ko prima dodir; nema dvostrukih dodira u stilu epea.

Područje mačevanja

Nagibi ili ogradna traka, napravljeni od metala ili drugog provodljivog materijala, široki su između 1,5 i 2 metra i dugi 14 metara, sa produžetkom ili zaletom od 1,5 metara na oba kraja . Staze imaju središnju liniju, engarde, linije upozorenja i zadnje granične linije. Na oba kraja kolosjeka nalazi se kalem ili kolut koji sadrži 20 metara kabla.

Svaki od mačevalaca pričvršćuje svoj kabal za tijelo na najbližu kalem, koji se uvlači i proteže dok se kreću gore-dolje niz padine. Kalemi su zauzvrat pričvršćeni za okvir za bodovanje, koji će se upaliti i stvoriti buku kada se registruje pogodak. Bežični sistemi bodovanja koriste se za najviše oblike takmičenja, izbegavajući potrebu za kalemima. Borba započinje sa mačevalacima u engardnom položaju, međusobno udaljenih 4 metra. Sudija stoji nasuprot padinama, licem okrenut prema kutiji za bodovanje, kako bi sudio dvoboj.